Čuvena izjava Jeralda Dirksa: Sve knjige iz oblasti psihologije se ne mogu porediti sa muslimanom koji se oslanja na Allaha

Čuvena izjava Jeralda Dirksa: Sve knjige iz oblasti psihologije se ne mogu porediti sa muslimanom koji se oslanja na Allaha

Dr. Jerald F. Dirks, bivši svećenik, đakon Ujedinjene Metodističke crkve, magistrirao je Bogoslovlje na Harvardu i doktorirao psihologiju na Univerzit

Preporuči

Dr. Jerald F. Dirks, bivši svećenik, đakon Ujedinjene Metodističke crkve, magistrirao je Bogoslovlje na Harvardu i doktorirao psihologiju na Univerzitetu u Denveru. Autor je djela „Krst i Islam”, međureligijski dijalog između islama i kršćanstva. Objavio je preko šezdeset članaka iz oblasti kliničke psihologije i preko sto pedeset članaka o Arapskim konjima. On, između ostalog kaže:

„Do moje sedamnaeste godine kada sam postao brucoš na Hanvardu, moja odluka da postanem svećenik se učvrstila. Na prvoj godini studija odabrao sam dvosemestralnu komparativnu religiju kojuje predavao Cantwell Smith, čijaje specijalnost bila islam. Tokom tih predavanja puno sam manje pažnje posvećivao islamu nego drugim religijama, kao što su Budizam, Hinduizam, pošto su mi se te religije učinile više ezoterične i čudne. U poređenju s tim islam mi se učinio sličan mojoj religiji, kršćanstvu. Zbog toga se nisam puno posvetio tome koliko sam možda trebao, ali se sjećam da sam pisao seminarski rad na temu: “Koncept objave u Kuranu”. Zbog rigoroznih akademskih standarda i zahtjeva tog predmeta sakupio sam malu biblioteku od oko pet knjiga o islamu, a sve su bila djela nemuslimana i sve su mi one bile od koristi dvadeset i pet godina kasnije! Također sam dobio i dva različita prij evoda značenja Kur'ana na engleskom jeziku koje sam pročitao za vrijeme studiranja.

Tokom mog obrazovanja za bogoslova također sam završio i dvogodišnji program za bolničkog kapelana u bolnici Peter Bent Brigham u Bostonu. Nakon što sam diplomirao na Hanvardskom studiju Bogoslovije (magistrirao) ljeto sam proveo služeći u dvije Metodističke crkve u ruralnom dijelu Kanzasa, gdje je posjećenost toliko porasla da to nije bilo zabilježeno u proteklih nekoliko godina.

Ima pomalo i ironije u činjenici da su budući svećenici za koje se smatralo da su najbolji, najbistriji i veliki idealisti bili izabrani za najbolje bogoslovsko obrazovanje, ono koje je nudila Harvvardska škola Bogoslovije. Ironija je to što takvim obrazovanjem bogoslovu se predoči toliko stvarnih historijskih „istina”, kao što su:

— Formiranje rane crkve i glavne tendencije, te kako je ona bila oblikovana geopolitičkim okolnostima.

— „Originalno” čitanje raznih biblijskih tekstova od kojih su mnogi u oštrom kontrastu sa onim što većina kršćana pročita u svojoj Bibliji, iako su postepeno neke od ovih informacija ukomponirane u novije i bolje prijevode.

— Evolucija koncepata kao što su trojno božanstvo i „sinovstvo” Isusovo.

— Nereligijska shvatanja koja se nalaze iza mnogih kršćanskih vjerovanja i doktrina.

— Postojanje onih ranih crkava i kršćanskih pokreta koji nikada nisu prihvatili koncept trojnog božanstva i božanstva Isaovoga.s.

— Itd…itd. (Neki od ovih plodova mog obrazovanja za bogoslova detaljnije su sadržana i u moj oj knjizi „Krst i Islam”.)

Do decembra 1992. godine počeo sam sebi postavljati neka ozbiljnija pitanja, kao što su gdje sam ja to i šta radim?! Ova pitanja bila su potaknuta mojim slijedećim razmišljanjima: Tokom prethodnih šesnaest mjeseci naš društveni život se uveliko centrirao na arapsku komponentu lokalne muslimanske zaj ednice. Do decembra 75% našeg društvenog života smo provodili sa arapskim muslimanima. Zatim, na temelju moga bogoslovskog obrazovanja znao sam koliko je Biblija bila iskrivljena (korumpirana) tačno i gdje na kojim mjestima.

Nisam imao nimalo vjere u trojno božanstvo i nisam više vjerovao ni u što od metaforičnog „sinovstva” Isusova. Ukratko, još tad sam sigurno vjerovao u Bogai bio sam strogi monoteist kao i moji muslimanski prijatelji. Zbog svoje lične vrijednosti i osjećaja morala više sam se na sastancima družio samojimmuslimanskim prijateljima, nego sa kršćanskim društvom oko mene. Krajem januara, 1993. godine odložio sam sve svoje knjige o islamu na stranu, a koje su napisali Zapadni učenjaci, a tek pošto sam ili detaljno iščitao.

Dva prijevoda značenja Kur'ana na engleskom jeziku su ponovo bila na polici, a ja sam bio zauzet čitanjem trećeg, tada novijeg engleskog prijevoda Kur'ana.

Bio je mart, 1993. godine i ja i moja supruga smo uživali u našem petosedmičnom odmoru na Srednjem Istoku. Bio je to, također i islamski mjesec Ramazan, kada muslimani poste od zore do zalaska sunca. Iz razloga što smo često boravili ili su nas pratili naši muslimanski prijatelji (rođaci naših muslimanskih prijatelja iz SAD) moja žena i ja smo odlučili da postimo i mi, ako ništa drugo, onda iz čiste učtivosti prema njima. U to vrijeme sam, također započeo obavljanje pet dnevnih molitvi sa mojim novostečenim, Srednjoistočnim prijateljima muslimanima. Konačno, i nije bilo ničega u tim molitvama s čim seja ne bih složio.

Kraj našeg putovanja po Srednjem Istoku se bližio. Stariji prijatelj koji nije govorio engleskim jezikom i ja smo šetali jednom vijugavom, malom cestom u jednom od ekonomski zaostalih područja Amana u Jordanu. Dok smo šetali prišao nam je stariji čovjek iz suprotnog pravca i rekao:”Selam alejlcum“ tj. „Mir s vama” i pružio ruku kako bi se s nama rukovao. Tu smo bili samo nas trojica. Ja nisam govorio arapski, a nijedan od njih nije govorio engleski. Gledajući me starac me je upitao: “MusIhnanl? U tom trenutku bio sam u zamci. Nisam mogao igrati nikakve intelektualne igre riječima, j er mogao sam komunicirati samo na engleskom, a oni samo na arapskom. Odgovorio sam: “Da”. Bijaše to prva moja izjava da sam musliman koju moj jezik i srce sada neprestano potvrđuju.

Hvala Allahu i moja žena, koja je tada imala trideset i tri godine, također je prihvatila islam. Vrativši se u Ameriku mnogi prijatelji su bili iznenađeni mojom promjenom. Moja uža porodica je prestala sa upotrebom alkohola, kao i svinjskog mesa. “Izgubilin smo jedan broj ranijih prijatelja. Međutim, ja sam našao puno zadovoljstvo u islamu i molim Allaha dž.š. da On bude zadovolj an sa mnom, svoj im skromnim robom…”

Iz knjige “Fonner Cliristian Priests and Missionaries who have Embraced Islam” od autora Abdullaha A1-Faruqa, bivšeg kršćanskog svećenika

***

Iz knjige: “Svećenikov put u islam” Prijevod: dr. Izet Terzić

Akos


Preporuči

COMMENTS